Sve je počelo mojom željom za odlaskom u sirotište u Tanzaniji. Sjećam se svojeg prvog dolaska u udrugu. Ivana (predsjednica udruge) me dočekala i ukratko objasnila čime se bave i koje sve uvjete moram ispuniti da bi došla do Tanzanije. To su bili određeni volonterski sati koje moram odraditi, volonterski tečaj pa neko psihološko testiranje... Činilo mi se tooolikooo togaaa.

I tako sam počela...

Prvi zajednički sastanak, meni novi ljudi koji se međusobno već poznaju i ja. Već nakon par minuta osjećala sam se kao da sam s njima duže vrijeme. Jedna jako ugodna, topla, vedra i pozitivna atmosfera me smjestila na praznu stolicu među njih i tako sam postala jedna od njih. Jedna od volontera koji brinu o djeci u sirotištu u Tanzaniji i djeci u domovima po Zagrebu. Kroz volonterski tečaja koji je bio uvijet za odlazak u Tanzaniju, počela sam volontirati u Centru za odgoj i obrazovanje Dubrava. Centar za odgoj i obrazovanje Dubrava je namijenjen školovanju i rehabilitaciji djece i mladeži s motoričkim poremećajima i kroničnim bolestima koja se u primjerenim uvjetima mogu osposobiti za zanimanja po redovitim, prilagođenim i posebnim programima. Nikada prije nisam nigdje volontirala niti se susretala na tako blizak način s djecom i mladeži s motoričkim poremećajima i kroničnim bolestima.

I došao je prvi dan odlaska u Dubravu. Krenula sam bez ikakvih očekivanja ali s velikom znatiželjom kako će izgledati naša radionica s djecom. Nas šest, volontera ušli smo u prostoriju centra gdje su nas dočekala djeca. Svatko od njih je imao svoju priču kroz koju su prošli. Na prvoj radionici smo se upoznavali dok smo na ostalima igrali društvene igre, pomagali si međusobno oko domaćih zadaća, provodili tematske radionice, odlazili u šetnje...

Ta djeca su divna! Toliko pozitivna, uporna, pametna, iskrena, dobrodušna... Znalo mi se dogoditi da dođem kod njih sva troma i bezvoljna ali me oni tako podignu i razvesele...ta njihova unutarnja energija i sreća koja isijava van i prelazi na druge je toliko jaka. Kada si s njima ne možeš biti tužan niti zabrinut jer oni jednostavno zrače toplinom i srećom koja prelazi na tebe. I tako nedjelja za nedjeljom, uskoro je došao dan kada neki od njih, koji su bili maturanti završe svoje jedno poglavlje-srednju školu. A kako se završava srednja škole, nego proslavom. Mogu reći da sam imala čast sudjelovati na njihovoj maturalnoj i to uz najljepši mogući način-kao pratnja. Bila je to vesela večer koja je potrajala dugo u noć. Dokle god je bend svirao svi su bili na podiju. Ni invalidska kolica nisu bila prepreka da se pleše.

Svi mi imamo nekih poteškoća u životu. Kod nekih se one vide kod nekih ne i na kraju smo svi mi zapravo jednaki. Kada kažem poteškoće ne mislim samo na bolesti već na situacije koje nas zapadnu u životu. Na sve treba gledati pozitivno kao što to rade ova divna velika djeca. Mogu nam biti primjer u više stvari ali izdvojiti ću dvije meni najdraže; pozitivan stav i upornost, i onda je sve moguće.

Helena Pilski