Arhiva:
     
Blog volontera
4. siječnja 2016.

Inače su ovi afrički svećenici po mom shvaćanju puno opušteniji, neformalniji u odijevanju i ophođenju od ovih naših. A tek kada je riječ o misionaru, što je pandan recimo svjetovnom Indiani Jonesu, onda ne čudi da mi je boravak sa svećenikom Tomislavom (u Tanzaniji znanom pod nadimkom Tom Tom – ovo nije tipfeler već doista 2x Tom - vjerojatno stoga sto se u svahiliju mnoge rijeci duplo pisu i izgovaraju, primjerice “yebo-yebo” su japanke, a “pole-pole” znaci polako) ostao u jednom vrlo živom sjećanju.
Tom je na prvu vrlo izravan i otvoreno postavlja no i odgovara na pitanja, pronicljivog intelekta, no najviše od svega on je veliki filantrop. Nevjerojatno je kako mi kumovi koji financiramo školovanje naše afričke djece, a kamoli tek ostali puk, nismo niti upoznati s nesebičnim radom ljudi poput Toma koji o svom trošku prelaze brojne kilometre kako bi stigli preuzeti, a prethodno ispregovarati bolji tečaj novca kojeg uplaćujemo i onda ga takvog u ogromnoj kuverti izloženom pogledima ljudi raznositi po školama. Tom dočekuje nas volontere, razvozi nas uokolo i svoj raspored prilagođava kako bi uspio biti nama na korist. No, to je samo dio onoga što Tom radi jer on je svojim djelima doslovno spasio nekoliko mladih Masai djevojaka od udaje, pobačaja ili progonstva. O tome svjedoče i djeca tih djevojaka koja su ih u zahvalu imenovala njegovim imenom a i on ih od milja zove svojom djecom. Tom inače pripada redu meni najmisterioznijeg dijela trojca -“Družbi Duha Svetoga”.
I tako, odlučio Tom kojem je bas tih dana dodijeljena nova župa smještena doslovno Bogu iza hozentregera i do koje smo se jos dodatno truckali 1,5 h cestom koju preporučam bolesnicima s bubrežnim i žučnim kamencem (terapija koja u trenu sve razbija) da ja budem prva gošća u župi Monduli Dzu. Putem smo fulali smjer pa se malo vraćali što uopće ne čudi jer nema rasvjete osim svjetla auta, a bogme nema baš ni ceste. Ne prihvaćam generalizacije kako sam bila tetošena crkvenim uhljebljenim novcem. Baš suprotno, prethodni Tomov kolega - koji meni izgleda kao da cesto posjecuje teretanu i nekako si je sam sebi  lijep, a šta jest jest - nije mario do higijene, kuće ni okoliša pa me Tom po dolasku odmah upoznao sa mojim dosusjedima i nadsusjedima, štakorima. Bas tako, upozorio me na prizor prije otvaranja sobe do one u kojoj ću ja spavati, a koja ima neke rupe u zidu pa mi je dobrodošlicu iskazala ekipa od tri štakora koja se lijeno spuštala niz zid sobe, a ja totalna kamilica pa samo Tomu odgovorih: "A nisu ti nešto ugojeni!" Lako je bilo tako zafrkavati se dok smo nas dvoje čavrljali no kada je trebalo leći poduzeli smo svakojake mjere da se beštije ne pogoste sa mnom, pa sam na vrata tzv. kupaonice (radi vizualizacije riječ je o gola četri betonska zida 2x2 u kojoj još nema niti rupe u podu) poslagala teze kartonske kutije, a Tom je postavio jednu deku ispod mojih vrata koja ispod kojih je i kada su bila zatvorena zjapila praznina.
Poslužih se svojim čepićima za uši no beštije baš vole ciktati; prekrih se debelom dekom gotovo preko glave (osim iz mjera predostrožnosti deka ovdje ima funkcionalnu ulogu jer smo ipak sada na planini, vjetar puše i noću je friško); i srčano izmolih par Očenaša/ZdravoMarija/SlavaOcu jer sam toliko neispavana da nema potrebe da se potrudim sama vaditi leće već samo nešto snažnije žmirknem očima i one same iskoče. Smatram da sam pošteno zaradila titulu kume župe Monduli gornjeg.
Budna sam bila u ranu zoru no i tako rano, dok sam u vrtu prala zube i ispirala usta flaširanom vodom, počeli su dolaziti neki ljudi/župljani i naš polazak do grada Karata se odužio. Idealno je bilo iskoristiti to vrijeme za promotriti okolinu od koje zastaje dah – sve zeleno, friško, blješti, vjetrovito i mene nanovo podsjetilo na zagorske brijege jer su kuće raštrkane po par kilometara jedna od druge. Od trenutka od kada smo sjeli u džip i krenuli iz kuće mene je počelo obuzimati uzbuđenje od susreta s kumčetom. Samo veće od tog osjećaja bilo je moje zanimanje za pleme Masai o kojima sam i sama poprilično čitala pa me fascinirala svaka nova spoznaja koju mi je Tom priopčio. Doista imam osjećaj da bih mogla puste strane ispisati o njima no držat ću se meni najopćenitijih dojmova. Dakle, Masai su potpuno suprotno vjerovanjima vrlo mlad narod na području Tanzanije i Kenije, došli su sa sjevera Afrike prije kojih 200-300 godina i kao ratnici izgurali dotadašnje stanovnike. Ime su dobili po jeziku «ma» kojim govore pa u prijevodu Masai znači narod koji priča jezik ma. Uglavnom poligaman narod koji, neka mi Tom ne zamjeri (a znam da neće jer sam njemu izložila svoj stav), prelazi na kršćanstvo ili islam. Zasada, kršćani u odnosnu na muslimane po tom pitanju vode u gostima. I zanimljivo je kako postoji jedno prijelazno razdoblje do kada su Masai mogli imati nekoliko žena i istodobno preuzeti kršćanstvo dok je to unazad 10 godina postalo strože pa sada nemaju tu slobodu (iako ja ne znam gotovo niti jednog muškarca koji se osjeća slobodno uz samo jednu a kamoli nekoliko žena!).
Masai muškarci većinu dana borave vani i prolaze puste kilometre vodeći stoku (krave i koze) na ispašu, a doma dolaze samo jesti i spavati. Žena po udaji ima obvezu izgraditi kuću koja za naše pojmove ne odgovara niti pojmu štale. Naime, to je kružna, izrazito mala i po mom sudu nema više od 10m, zemljana (od blata, trave, balege, urina), tamna (u zidovima ima svega 20ak rupa veličine omanjeg jajeta) građevina. Zagušljivo je i puno muha (čak i kada se priviknete na simbiozu s afričkim muhama Masai kuće i selo nadilaze svu dosadašnju toleranciju). Ulazak je kao u kružnicu, i jednom kada ste unutra jedino uz pomoć blica ili lampice možete nazrijeti unutrašnjost koju čine dva poluzida pa su te tri tzv. prostorije povezane (kuhinja sa par polica, bez hrane), ravan krevet za roditelje i za djecu, a na krevetu samo kravlja koža). Djeca kada navrše 12ak godina spavaju u štali. Mozak vam se buni kada vidite da posjeduju mobitele, no ne i WC (poneki samo imaju 20 cm iskopanu rupu negdje u okolici kuće. Zbog stjenovitog tla očito niti ne mogu iskopati dublju rupu.) Sela (bome) su kružno građena tako da se u sredini nalazi prostor za životinje. Po istom principu žene rade nakit i sve one široke, šarene ogrlice predstavljaju njihov život, njihova sela. Upravo su prepoznatljivi po tom perlastom nakitu kojeg su prije trgovine sa Europljanima radili od kostiju, kamena i drveta a sada od stakla. Muškarci nose odjeću (nešto kao suknja i široki šal) crvene boje, a uobičajeno na nogama imaju sandale izrađene od motornih guma. I žene i muškarci uobičajeno izdužuju ušne rese. Bogati Masai je onaj koji kumulativno ima što više stoke (od 50 grla) i djece. Kažu da snagu crpe pijući kravlju krv i mlijeko pomiješano sa biljkama, a izdržljivost pokazuju tako što valjda satima mogu stajati na jednoj nozi.
Većina Masaia koje sam ja vidjela su visoki i vitki a i oblik glave im je drugačiji nego u ostalog stanovništva. U selu sam probala plesati sa njima. Kažem probala jer kada sam vratom i ramenima nastojala na jednak način kao i domorotkinje njihati veliku ogrlicu koju su mi smjestili oko vrata kod žena je to izazivalo neprekidni smijeh pa sam se ja priklonila muškom dijelu plesa odnosno skakanju u vis gotovo iz mjesta. Dečki imaju itekakvu motivaciju da nauče visoko skakati jer najbolji skakač ima pravo na seosku krasoticu. Inače, plesali smo u centru sela odnosno mjestu gdje inače boravi stoka pa sam si sama mirisala na kakicu dok su me muhe ljutito grizle. Usprkos tome, dojmilo me kako žene nisu bile napadne sa nuđenjem da kupimo njihov nakit kojeg su izložile. Pravo osvježenje.
Životna razdoblja i dobivanje uloga su im podijeljena kroz svakih 15 godina što baš nije lako za objasniti pa ću se ja ograničiti na ono najdramatičnije. Do svoje 15 godine dečki bivaju obrezani i to u javnoj ceremoniji u kojem prisustvuju valjda svi znani, pri čemu vlada mrtva tišina kako bi se omogućilo neometano promatranje dječačkog ponašanja koji ukoliko napravi i najmanju grimasu smatra se da nije uspješno prošao postupak i mogu ga stoga cijeli život smatrati djetetom. Uf, zaboravih napomenuti jednu sitnicu – obrezivanje se vrši bez ikakve anestezije. Kaže Tom da sada to već znaju činiti u privatnom krugu koji nije sklon prokazivanju ako se dečko i migolji ili pokaže neki drugi znak «slabosti». Dječaci koji su uspješno prošli obrezivanje oblače se narednih tjedana u crno te su tada spremni postati ratnici.
Ono što je mene potpuno iznenadilo je da se i djevojčice obrezuju jer to nisam nigdje pročitala odnosno do tada sam znala jedino da je isto zabranjeno u Tanzaniji (očito samo nominalna zabrana). Ovo osakaćivanje je mene duboko dirnulo, razljutilo, a kasnije će se pokazati i motiviralo na jednu akciju. Najčešće se vrši žiletom kojeg curice i same znaju kupiti pa otići svojim bakama ili tetkama da ih obrežu, očito kako bi bile prihvaćene. Navodno obrezana žena ima veću vrijednost od neobrezane. Po meni je ovo isključivo način kontrole ženske seksualnosti i za to ne pronalazim niti jedno vjersko, kulturno ni ikakvo drugo opravdanje.
Brakovi su uglavnom dogovoreni a miraz kojeg u ovom slučaju ženik daje mladinoj obitelji sačinjavaju krave. Budući da brak ima jedino produktivnu svrhu bračni parovi imaju pravo birati ljubavnike/ice. Dapače, žena može naložiti mužu da joj u krevet dovede muškarca po njezinom izboru. Da li je dijete muževo ili ljubavnikovo je svejedno jer kao što rekoh djeca znače bogatstvo pa stoga muž rado prihvaća djecu koja nisu njegova. Tom mi je pokazao selo u kojem jedan Masai faca živi u limenoj ovećoj kući a njegovih 40 i nešto žena uokolo u zemljanim kućicama. Djece ima toliko da bi mu sigurno pozavidio hrvatski populacijski pokret.
Život Masaia je u odnosu na naše prilike izrazito težak. Žene znaju hodati na jednu stranu 10km da bi donijele vodu pa potom na drugu stranu 15km da bi donijele drva. Pojam igre ta djeca ne znaju jer ona stalno rade. Obrazovanje je sa punim pravom ću reći očajno jer u školama na 400 učenika zna doći samo 3 učitelja čije znanje je ispod prosječno u što ću se i sama uvjeriti. U cjelokupnoj Tanzaniji djeca su u školama osim velikom nasilju izložena i seksulanom zlostavljanju od strane učitelja. Od svega ovoga je dovoljno da se prosječnom čovjeku stisne želudac a mene iznova uznemirilo tako da se osjećam bespomoćno pa ću stoga ovdje završiti.

Anita

 
3. siječnja 2016.

Nakon što sam se poslije 10 sati vožnje u autobusu počela približavati Arushi, drugom najvećem tanzanijskom gradu, čiji je autobusni kolodvor poznat kao jedno od ozloglašenijih mjesta u Africi samo sam razmišljala kako ću se iskrcati sa svojim ormarom (čitaj: koferom) i ruksakom i onih 3 kila naranči kupljenih uz put. I kada su se taksisti opet sjatili mašući rukama i pozivima da mi pomognu nositi ormar odlučih se za onoga koji je znao gdje se nalazi "Spiritan house", kršćanska kuća. Kako sam samo bila sretna kada sam ušla u tu mirnu kuću i nakon mnogo dana oprala se hladnom, ali tekućom vodom.
Iduće jutro čekala sam da me pokupi vozač koji će me voditi na safari u Ngorongoro krater. I taj je također kasnio no kada se okupila mješovita ekipa: Talijan koji je godinu dana elektronski u vezi sa Kenijkom i tri Japanca krenuli smo na put ka tom nacionalnom parku. Ovaj dan je bio iznimno bogat doživljajima, pričama, emocijama, bojama, zvijezdama. Naime, u području tog nacionalnog parka živi i moje kumče Daudi kojeg bih trebala upoznati sutradan.
Ngorongoro je po mnogima jedan od najljepših parkova pa čak i od zvučnijeg Serengetija s kojim je priridno povezan, a čini mi se samo administrativno odvojen tamo negdje 80ih jer su Masaji koji žive u Ngorongoru inzistirali na uzgajanju goveda i svom ustaljenom načinu života. Ngorongoro je krater pa se u biti u njega dolazi s njegova vrha s kojeg puca pogled na jezero, okolne šume i sve životinje koje žive u krateru. Cesta je strma, uska i zavojita no zato je uzbuđenje visoko. Na samom početku babuni koji će vrlo rado zaskočiti i iskoristiti priliku ako je prozor na džipu otvoren te uzeti bananu, bombon ili što god da je posjetitelj namjeravao pojesti. A kada smo se spustili u krater kao da sam ušla u neki dokumentarac - mnoštvo zebra, bivola, nojeva, gazela… da bi nas sreća skroz posluzila pa smo ugledali sve četiri  (lav, bivol, slon, crni nosorogog) od pet velikih afričkih zivotinja (jedino nismo vidjeli leoparda za kojeg kažu da ga je stvarno teško opaziti). Inače, ovaj pojam "the big 5" koristi se u marketinške svrhe, a izvorno mu je lovačko podrijetlo, jer obuhvaća životinje koje je najteže i najopasnije za uloviti. Navedene životinje nalaze se i na tanzanijskim novčanicama. Uz te životinje , ugledali smo i vodene konje i mnoštvo ptica. Žao mi je što nemam neki dobar aparat, pa da sam svu tu prirodu mogla ljepše ovjekovječiti kao što su to učinili Japanci. Naime, oni onako sramežljivi i tihi spustivši se u krater izvadili su svoje oružje i kretali beskonačno škljocati svojim fotićima. Njihovi fotoaparati zajedno s objektivima veci su od mog 25L ruksaka!
Na povratku smo stali u selo Masajia, no o tome ću u zasebnom mailu. Kasno smo se vraćali sa safarija i već me izmučilo to konstantno traženje bakšiša za svaku već ionako plaćenu uslugu kada me napokon umirio pogled na nebo. Mislim da je afričko najveće i daleko najsjajnije nebo igdje na našoj kugli. Onda mi je Talijan još na svom mobu pokazao aplikaciju "Star Walk" i tek tada sam se osjećala kao u znanstvenom labosu ili nekoj zvjezdarnici očitavajući zvjezde; Orixa, Vage, Blizanaca... ma divota. I tako me na putu natrag prema Arushi vozač ostavio na jednoj pumpnoj stanici gdje me dočekao jedan svećenik koji itekako zaslužuje više od pukog spominjanja njegova imena.
Gledajući zvijezde i sabirući dojmove razmišljala sam o našoj dječici u sirotištu. Mislim da većina nas u Hrvatskoj živi u uvjerenju kako su svi Afrikanci za svog života vidjeli divlje životinje te da su im lav ili hijena nešto kao nama domaće životinje. No to je daleko od istine, a potvrđuju to i naša djeca koja su većinom rođena ili žive u gradu ili njegovoj okolici, koji su radili na polju no nikada do sada nisu bili na safariju, a najveće uzbuđenje im je što su vidjeli gazelu u bijegu. I ona se, kao i neki od nas, boje zmija i ushićeni su ako im spomeneš slona ili žirafu. Smatram da bi našoj djeci odlazak u safarij bio ravan zbroju uzbuđenja europske djece pri spomenu Disnylanda, jutru uoči Svetog Nikole, kući Djeda Mraza i rođendana. Eto, ovo je začetak moje želje da toj djeci priuštim ovu ljepotu koju sam ja doživjela danas.
P.S. Otišla ja iz Songee koja je poznata po nalazištima rubina i safira no niti sam ja vidjela ijedan od tih kamena niti mladog Roberta Redforda. E, pa zato sam danas napokon uživo vidjela plavi tanzanit - najrjeđi dragi kamen na svijetu kojeg se iskapa iz jedinog rudnika podno Kilimandžara. Neš ti imati dijamant, da vidim čiji prst krasi ovaj kamenčić!

Anita

 
2. siječnja 2016.

Tja, čepici za uši parcijalno pomogli jer kao da sam "spavala" na okretištu Črnomerac punom razjarenih kokoši. Taksist je kasnio, i nakon moja dva poziva i dalje je ponavljao da ga čekam jer dolazi. Da nemam onaj ormar (kofer) otpješačila bih 20min do kolodvora, no ovako sam se spremala za plan B. Kada je napokon došao i to s nekim frendom morala sam ih grubo zamoliti da mi stave ormar u auto. Još je bio tako drzak da me tražio duplu cijenu jer kao noćna je vožnja. Rekla sam mu da mora da se šali i da je s obzirom da je kasnio 15 min previše i ovo što će dobiti.
Nista od komfornog busa, u ovom sam sjedila na kotaču te je cijeli stražnji dio busa poskakivao toliko često i visoko da smo se hvatali za što god smo uspjeli (dijete iza mene se hvatalo moje kose).
I tako nakon 2h vožnje u 8h zaustavlja se bus, vidim vani vojnike koji kao čiste i odjednom naredba da svi moramo van, a taman nadoknađujem nedostatak sna. Zaustavili oni jos par buseva i naredili putnicima da sakupljaju smeće! Ja sam zaista bila u šoku i samo sam se smijala. Prolazi neki čovjek i obraća mi se (naravno, i u ovom dijelu puta sam jedina bjelkinja) da će sada postati Europljani i prikupljati otpad. Šta jest, jest, svugdje gdje sam dosad prošla nalaze se neadekvatna odlagališta, ljudi bacaju na cestu što god im se nađe u rukama.
Na Zanzibaru kaže meni onaj nogometni trener nakon što je bacio koru banane, kutiju cigara itd. kroz prozor da slobodno bacim i ja, i ponosno dodaje da je ovo Afrika i da tu nema kazni za ovakvo ponašanje kao u Europi. I sada, pokušavam ja njemu objasniti da meni nije stvar do kazne već da takvo postupanje smatram nepotrebnim, pogrešnim. On se samo smije i zaključim da nema smisla razvijati ekološku svijest tamo gdje je niti nema. Najprije je treba stvoriti, a to navodno eto čini novi predsjednik pa i ovako naizgled smiješnim militarističkim potezom.
Nakon ovog rastezanja truckala sam se još osam sati uz samo jednu piš pauzu u mjestu koje je fluktuacijom ljudi i ponudom hrane podsjećao na "Macolu". Inače, nasuprot lakonskom pristupu vremenu u svim ostalim područjima, u prometu su izrazito točni. Pauza od 10min je trebala obuhvatiti wc i ručak. Naravno da je sve to rečeno na svahiliju. Meni je pola toga prošlo dok nisam pronašla neko povrće jer nastavim li ovako dozlogrdit će mi kukuruz, prekuhana tjestenina i pečeni krumpir. I tako sjednem ja sa svojim suputnikom i nakon četvrte žlice vidim ja da se on izvija da vidi gdje nam je bus i odjednom se diže i kužim ja da je vrag odnio šalu no ipak ubacih komadić pečene banane u usta i sprint prema busu koji je već palio motore. Nas dvoje smo utrčali u bus, a onda je nekoliko žena počelo galamiti na vozača da ipak stane jer se još jedan čovjek nije vratio. Vozač je demonstrativno već izveo bus na cestu dok je jedna od žena zvala na mob zaostalog koji je dotrčao. Dakle, nema zezanja jer ovi su vozači doista spremni ostaviti putnika.
Evo me sada u Arushi, drugom najvećem tanzanijskom gradu. Smjestila se u guest house kojeg vode časne i svećenici, misionarski dom. Uživam sada u tišini i neopisivo se radujem večeri. Koja je blagodat imati tekuću vodu i objed. Isrpala sam svu onu prašinu, znoj i iscrpljenost u hladnoj vodi. Noćas mi čepici za uši neće trebati...

Anita

 
1. siječnja 2016.

Ako se po prvom danu godina poznaje onda će ova biti aktivna, ispunjena putovanjima, frkicom, snalaženjima, puna ugljikohidrata...
Drugu noć za redom nisam spavala - pretprošlu jer se bližio kraj boravku u sirotistu, a prošlu jer smo sa starijom djecom bili u disku, a ja potom otišala u 5h na bus. S velikim klincima je bilo divno, isprva su nas su se sramila što su vani s bijelcima, a onda su nam se u ponoć zaletila i izgrlili i ljubila (iako su rekli da se ovdje nije običaj poljubiti). I koliko god meni oni bili samostalni i mali ljudi ovako izloženi okolini ipak postaju ranjivi i sramežljivi i nepouzdani.
Neizvjesnost čekanja taksista pa opet natrpana koferom i ruksakom istraživala koji od buseva idu za Morogoro. Potvrdila sam iznova da vrijeme opet drugačije teče u Tanzaniji. Pitam ja okolo nakon što sam odgonetnula koji je moj bus trebam li dama ubaciti svoju prtljagu, a neki čovjek mi objašnjava da ce to ipak učiniti kondukter oko 5h (a ja pitala u 4:55!).
Bus je iznenađujuće komforan, ono 10ta klasa u usporedbi s onim s kojim sam došla pa sam se samo nadala da se neće odjednom predomisliti i reći da ipak idemo nekim drugim. U REM fazu ušla sam valjda čim su mi se vjeđe spustile i svo to truckanje me uspavljivalo, a svaki put kada bih se trgla bila sam iznenađena brdovitim krajem kroz koji se provlačila magla.
Tanzanija je poznata po visokom broju prometnih nesreća i sama sam to do sada vidjela (primjerice da je suvozač u mini busu do pola beživotno visio kroz prozor dok su putnici jos sjedili) no ovaj put je bilo bas brrr. Oko 14h upeklo sunce i odjednom iz velike brzine stajemo i svi idu van. Ovdje radoznalost nadmašuje onu Hrvatsku da ljudi uspore kako bi proučili prometnu nesreću. Naime, tu se razvije takva graja, no ne samo radi radoznalosti već i da bi se pomoglo. Bus je prešao na suprotnu stranu, probio ogradu i strovalio se u provaliju. Ljudi su se uz pomoć crijeva s jedne cisterne spuštali u provaliju i dovukli do ceste nekoliko unesrećenih - ovi pak ozlijeđeni, dezorijentirani, krv im oko očiju. Ja sam samo uspjela misliti kako niti ne znam što poduzeti i da li bi ih se trebalo uopće micati i svakako mislim poslije ovoga proći neki tečaj prve pomoći. Baš sam bila zgrožena i uplašena, no upoznala sam starijeg čovjeka koji je jedini pričao engleski i kroz njegova pripovjedanja kako je on studirao u Rusiji, njegov prijatelj u Zagrebu, odnosu Srbije-Rusije itd. umirila malo svoje pomahnitale misli. Onda smo i mi tijekom puta imali nekoliko naglih kočenja pa sam se molila da živa stignem u Morogoro.
Zadnjim dijelom puta prolazili smo jednim nacionalnim parkom i tada sam prvi puta od kako sam ovdje vidjela zebre i gazele kako brste travu kao i slonove na samo 20m udaljenosti od ceste. Ovaj put mi nije padalo na pamet da išta poslikam, samo sam stegnula pojas i upijala prizor kako se planina nalik Velebitu počela protezati desnim obzorom i tada smo polako nakon dakle 12h vožnje ušli u Morogoro. Opet metež, uskovitlala crvena prašina i vika taxista prema idealnoj žrtvi - meni. Smjestila se u neki guest house u blizini bus kolodvora jer sutra u 6h krećem za Arushu (cca 8h vožnje). Smještaj je povoljan - kojih 60kn i zadovoljavajuće je za ovu cijenu. Međutim, bolje bi im bilo da ne stave nikakav nego ovako zmazan ručnik. Ljubazan dečko kojem je silna želja postati snimatelj spotova iz tzv. hotela pokazao mi je gdje mogu večerati i bilo je ili 2000 kalorija ugljikohidrata ili ništa, no kako sam već doista umorna odlučih se za prvu opciju. Mladac mi je pravio društvo i bio je stvarno nenametljiv i nevjerojatno uviđavan kada mi je odmaknuo plastičnu stolicu da se dignem od stola. A miris njegove kolonjske nakon toliko opojnog grize-za-oči vonja znoja je bio dovoljan razlog da ostane u mojoj blizini. Kupih i njemu i sebi paketić indijskih oraščića pa uz želje za ostvarenjem snova očekujem da ce meni večeras san brzo doci na oči. Večeras stavljam čepiće za uši jer sa svih strana vrište televizori, promet s okolnih ulica i neke kokoši podno mog prozora.

Anita

 
31. prosinac 2015.

Bogme uvuku se u kosti ova djeca i ovo prašnjavo mjesto u kojem se spajaju nama naizgled nespojive stvari (pored dućana s mjuzom prodaju se lijesovi), boje (kuće u našem kvartu nalikuju Pez bombonima), načini ponašanja (tihi i flegmatični ljudi koji vole slušati glasno TV)... I sama sam nekako sjetna i više se držim po strani jer ne želim remetiti rutinu i izazivati vece emocijalne turbulencije. Divno je ovo mjesto koje te podsjeti da možeš napraviti predivan prsten od omota čokolade, a osobito kada na omotu piše "Tiffany". Podsjeti i da možemo razviti kreativne sposobnosti i vještine na ne baš poticajnim mjestima (kao sto su Makonde drvodjelci poznati po izradi neopisivo lijepih figura od drveta mpingo/afričkog crnog drveta). A kada mi djevojčica Ceci odluči pripremiti zasebnu večeru/gulaš od banana samo tako da ja to mogu prvi put kušati te kada nakon večere sva djeca otpjevaju dvije pjesme za rastanak, e onda mogu samo zanijemiti od čuđenja i zahvalnosti. Prije pjesama zahvalila sam im na ovom iskustvu koje mijenja život, na mogućnosti da učim sa i od njih. I makar ovako kratko uvjerena sam da mnogi prožive čitav život i ne dožive ovakvo prihvaćanje i čežnju za ljubavlju na jednom mjestu. Na svemu ovome mogu reci jedno veliko ASANTE! I ovime želim svima prekrasnu zadnju večer ove godine i da nađete mir i prihvaćanje u svojoj blizini.

Anita

 
<< Početak < « 1 2 3 4 5 6 7 8 9 10 » > Kraj >>

Stranica 1 od 10

Potrebe...

Dragi prijatelji,

za sirotište su nam potrebne bijele košulje, bijele čarape, džemperi sa ciferšlusom, crni remeni, topići za curice (12-17 godina),  ulošci za cipele (34-40), kroksice (37-39), muška obuća (35 - 41), mlijeko za tijelo, dezodoransi, britvice za brijanje, crna krema za cipele,  patentni zatvarači ("ciferšlus"), wc sanitar, deterdžent za suđe.

Donacije u Zagrebu primamo na adresi Jarunska 6, no molimo da nam vaš dolazak prethodno potvrdite e-mailom (kolajna.ljubavi@gmail.com) ili pozivom na broj 097 6999 126.

Od srca zahvaljujemo!

20. svibnja 2016.

Kontakt

kolajna.ljubavi @gmail.com

097 6999 126

Facebook

Postani volonter

Za sva pitanja vezana uz volontiranje, molimo obratite nam se na e-mail Udruge.

Misije

Naš misionar u Tanzaniji:

www.zupanainokanoka.org

RocketTheme Joomla Templates