Tanzanija

Ujedinjena Republika Tanzanija (svahili: Jamhuri ya Muungano wa Tanzania) ili Tanzanija država je na istočnoj obali Afrike. Graniči s Kenijom i Ugandom na sjeveru, Ruandom, Burundijem i DR Kongo na zapadu te Zambijom, Malavijem i Mozambikom na jugu. Na istoku, Tanzaniju oplahuju vode Indijskog oceana.

Britanske kolonije Tanganjika i Zanzibar stekle su neovisnost 1963. godine, te su se sljedeće godine ujedinile u Saveznu Republiku Tanganjiku i Zanzibar. Država je kasnije preimenovana u Tanzanija (Tanganjika + Zanzibar). Godine 1996. glavnim je gradom službeno postala Dodoma, umjesto dotadašnjeg Dar es Salaama. Dar es Salaam najveći je grad s oko 3.2 milijuna stanovnika.

Službeni jezici: svahili, engleski

Površina: 945 090 km²

Broj stanovnika: 48 261 942 (procjena iz srpnja 2013.)

Podatci o zastupljenosti pojedinih religija variraju ovosno o izvoru. Na kopnenom djelu prevladavaju kršćanstvo, islam te tradicionalna vjerovanja, dok su na otoku Zanzibaru 99% stanovnika muslimani.

Gustoća naseljenosti je u Tanzaniji iznimno neravnomjerna i varira od 1 osobe/km² u suhim područjima, preko 51 osoba/km² u dobro navodnjenim visoravnima na kopnu do 134 osobe/km² na Zanzibaru. Više od 80% populacije živi na selu, u izuzetno lošim životnim uvjetima.

U Tanzaniji 99% stanovništva čine pripadnici oko 130 afričkih etničkih grupa i podgruppa, dok preostalih 1% čini Azijati, Europljani i Arapi. Neka od najvećih plemena su Sukuma, Nyamwezi, Swahili, Hehe, Bena, Haya i Makonde. Većina Tanzanijaca, uključujući i velika plemena Sukuma i Nyamwezi, pripadaju skupini Bantu naroda. Grupa Nilotskih naroda uključuje nomadske Masai i Luo, koji u velikom broju žive i u susjednoj Keniji.

Poljoprivreda je najvažnija ekonomska grana u kojoj radi 80% zaposlenog stanovništva. Zemlja je bogata mineralima, uključujući zlato, dijamante, uran, nikal, željezo te je bogata prirodnim plinom. Tanzanija je poznata po Kilimanjaru, najvišem vrhu Afrike, te mnogobrojnim nacionalnim parkovima.

Unatoč prirodnim bogatstvima većina stanovništva živi na rubu siromaštva, a manje od 40% stanovništva ima stalan pristup pitkoj vodi. Gotovo 6% odraslog stanovništva zaraženo je virusom HIVa, a veliki zdravstveni problem je i malarija.

Songea

Songea, u kojoj je smješteno naše sirotište, glavni je grad regije Ruvuma. Ruvuma spada u najnerazvijene regije u Tanzaniji. Većina stanovnika ove regije su katolici. Nijemci su bili prvi misionari na tlu Tanzanije, te su osnovali biskupiju Songea i sagradili sjemenište i fakultet teologije.

Smještena je na jugu Tanzanije, blizu granice s Mozambikom. Putovanje autobusom od Dar es Salaama do Songe u prosjeku traje oko 15 sati. Stanovništvo regije je jako siromašno i većina nema posao, te žive u iznimno lošim uvjetima.

Songea, koja ima oko 130 000 stanovnika, do izgradnje našeg Sirotišta, nije imala bilo kakav oblik ustanove za zbrinjavanje djece bez roditelja. Većina siročadi bila je osuđena na život na ulici čekajući bolje sutra.

Izgradnja

Izgradnju sirotišta pokrenula je Ivana Marasović (djevojački Ivana Parlov ) nakon što je godinu dana volontirala u Songei. Ivanu su dirnuli teški uvjeti života u ovoj afričkoj zemlji, osobito sudbina djece koja su ostala bez roditelja. Zemljište za gradnjusirotišta je darovao songeanski nadbiskup Mtega, a sredstva su donirali brojni pojedinci velikog srca iz Hrvatske i Europe.

Sirotište je izgrađeno 2010. godine, a gradnju je vodio naš volonter Matej Skenderović. Zgrada sirotišta je projektirana i opremljena u skladu s uputama nadležnih tanzanijskih ustanova. Smještajni kapacitet osiguran je za 40-ero djece, od toga, polovica je namijenjena dječacima, a druga polovica djevojčicama različitih životnih dobi. Osim spavaonica za curice i dječake, sanitarnog čvora, prostorije za pranje odjeće, kuhinje, učionice i blagavaonice, u sirotištu se nalaze i prostorije za volontere. U prosincu 2011. u dvorištu su postavljene sprave za igranje. Ne zna se koju spravu djeca više vole, tobogan, klackalicu, ljuljačke ili vrtuljak, a naše igralište atrakcija je i za svu djecu iz susjedstva. Osim vrta koji se nalazi u sklopu sirotišta, obrađujemo i zemlju u obližnjem selu te tako osiguravamo jedan dio namirnica.

Kako je zapravo proteklo useljavanje? U prvih mjesec dana u svoj novi dom smješteni su Getcheni, Samson, Rose, Alex, Sorana i Yustus. S njima je u tom periodu bila, kako to dječica kažu, aunty Tina. Nakon tri mjeseca pridružuje im se i aunty Jelena, a useljavaju se i nova dječica – Vaileth i Witness. Za božićne blagdane 2010. u sirotište stižu volonterke aunty Nevena i Marija. Uskoro svoje mjesto u našem domu dobivaju i nova djeca - Cecilia, Raphael, Joshua, Yohanna, Clara, Leviasi, Anna i Felista. Stižu i mama Ivana te uncle Goran, aunty Iva, Tina, Maja, i Željka. Polako se useljavaju novi mališani pa su našu kuću uveselile i Germana te naša prva albino djevojčica Imaculata. Na kraju 2013. godine, gotovo 3 godine od otvaranja, u sirotištu Svetog Ante svoj dom je pronašlo 30 djece.

Budući da u Songei nema dovoljno odgojnih ustanova za djecu predškolske dobi, 2012. godine odlučili smo se na novi korak - gradnju vrtića u sklopu sirotišta. Pokretanjem vrtića osigurati ćemo adekvatnu predškolsku naobrazbu djeci Songeae, te ujedno osigurati izvor financiranja za potrebe našeg sirotišta.

Život u sirotištu

Sirotište svetog Ante u gradu Songei u Tanzaniji oaza je sigurnosti i ljubavi za one najranjivije, djecu koja su ostala bez roditeljske skrbi. Volonteri Udruge „Kolajna ljubavi“ nesebičnim radom pokušavaju osigurati bolju budućnost za svako dijete u sirotištu. Iako ništa ne može zamijeniti toplinu roditeljskog doma, osmijesi naših štićenika najvažniji su nam znak da smo na dobrom putu.

U sirotištu trenutno živi 29 prekrasnih djevojčica i dječaka, u dobi od 4 do 17 godina. Za njih se brinu volonteri iz Hrvatske, te dadilja i kuharica, a funkcioniranje sirotišta u potpunosti je financirano donacijama. Rad sirotišta nadgleda područna socijalna služba. Pri izgradnji i opremanju objekta, kao i u svakodnevnom funkcioniranju moramo se pridržavati njihovih uputa, kao i poštivati lokalne običaje i kulturu. Tanzanska se svakodnevica bitno razlikuje od one na koju smo navikli i često nam je teško priviknuti su na lokalne običaje. Npr. u Tanzaniji djeca rade u polju i preuzimaju kućanske obveze od najmanjih nogu, pa tako i djeca u sirotištu sudjeluju u održavanju čistoće, pranju odjeće, a nakon večere i u pranju posuđa. Naravno, u našem sirotištu djeca rade u mjeri koja ih ne opterećuje i koja ne remeti školske obveze. Cilj je stjecanje radnih navika, upoznavanje s kućanskim poslovima, ako i usvajanje vještina koje su neophodne za samostalan život.

Jedna od razlika između našeg i afričkog života, koja je očita na prvi pogled, je hrana. Za razliku od naše kuhinje koja je bazirana na animalnim proteinima, prehrana se u Tanzaniji temelji na ugljikohidratima. Tipična i najčešća hrana u većem dijelu Afrike jest ugali, jelo poput žganaca tj. palente od kukuruznog brašna. Animalni proteini su nedostupni većini stanovništva i jedu se iznimno rijetko. Tako upute socijalne službe nalažu da se u sirotištima npr. pilao (riža s mesom) ili chips mayai (jaja i prženi krumpiri, najdraže jelo sve djece) jedu samo na blagdane. Naša djeca meso ili ribu jedu dva puta tjedno - jedanput u školi i jedanput u sirotištu, a jednom tjedno dobivaju jaje za doručak. Uz ugali, sezonsko voće i povrće, na jelovniku su najčešće riža, grah, tjestenina, griz, ječmena kaša, grašak, banane za kuhanje i krumpir.. To je iznimno bogata prehrana za Tanzaniju, no po europskim je standardima i dalje oskudna.

Sva djeca iz sirotišta pohađaju privatni vrtić ili školu na engleskom jeziku, a sve kako bi stekla što bolje obrazovanje i temelje za budući samostalan život. (U Tanzaniji se državni vrtići i škole također plaćaju, no nažalost ne pružaju kvalitetno obrazovanje.) Da bi postigli što bolji uspjeh u školi, naši štićenici svako popodne vrijedno uče, a u tome im pomažu volonteri. Volonteri također sudjeluju u podijeli obroka, pomažu u održavanju čistoće i higijene u sirotištu te provode s djecom slobodno vrijeme u igri, razgovoru i edukativnim aktivnostima. Jedna od obveza volontera je i briga za zdravlje djece, a naši štićenici liječnike posjećuju najčešće zbog malarije. Naime, malarija je vrlo česta u Tanzaniji i unatoč tome što redovno kupujemo nove mreže protiv komaraca kojima se štite kreveti (mreže su tanke i u dječjoj se igri lako oštete), nemoguće je djecu tijekom cijeloga dana zaštiti od uboda komaraca.

Radni su dani u sirotištu ispunjeni obvezama i djeci i volonterima, no, naravno, uvijek ostane vremena za igru i ples. Najmlađi se najviše vole igrati na ljuljačkama i toboganu koje imamo u dvorištu, dečki su kao i svugdje u svijetu ludi za nogometom, cure si međusobno pletu predivne pletenice, a svima je zajedničko da obožavaju gledati crtane filmove. Subotom se ide na tržnicu u nabavu hrane i u polje koje sami obrađujemo i na taj način osiguravamo dio hrane. Nedjeljom djeca idu na misu koja traje satima i pršti od glazbe, pjevanja i plesa. To je velika svečanost koju djeca vrlo rado posjećuju i za tu priliku se posebno dotjeraju. Djeca koja imaju rodbinu, posjećuju je za praznike, no bez obzira na to, svi štićenici Sirotište svetog Ante smatraju svojim domom.

Gotovo 80 volontera je od otvorenja do sada boravilo u našem sirotištu i mnogi kažu da im je to iskustvo obilježilo život. Pojedini su se nepovratno zaljubili u Afriku, a djeca su postala sastavni dio njihovih života. Stoga ne iznenađuje da su se neki od volontera vratili u sirotište i po nekoliko puta i proveli tamo i po godinu dana.

Životni uvjeti u Tanzaniji okrutni su za većinu stanovnika te slobodno možemo reći da djeca u ovoj afričkoj zemlji odrastaju u uvjetima koji su za nas Europljane nezamislivi. Udruga „Kolajna ljubavi“ sagradila je Sirotište svetog Ante, preuzela je odgovornost za živote djece i od srca smo zahvalni svima koji nam pomažu i podupiru nas na našem putu. Svima nam je zajednički cilj učiniti ovaj svijet ljepšim mjestom.